Jedna od opasnosti u razumijevanju vjere jeste da njezine različite dijelove razdvojimo toliko da više ne vidimo njihovu unutarnju povezanost. Namaz tada promatramo kao jedno područje života, odnos prema ljudima kao drugo, pomaganje potrebitima kao treće, a vlastiti karakter kao nešto četvrto. Kur'an nas, međutim, ne odgaja na takav način. Odnos prema Allahu i odnos prema čovjeku u kur'anskom govoru nisu dvije nepovezane stvarnosti. Naprotiv, jedno od pitanja kojima Kur'an provjerava autentičnost našega odnosa prema Allahu jeste upravo ono što taj odnos proizvodi u našem ponašanju prema drugim ljudima.
Jedan od najsnažnijih primjera takve povezanosti nalazi se u suri El-Ma'un:
أَرَأَيْتَ الَّذِي يُكَذِّبُ بِالدِّينِ فَذَٰلِكَ الَّذِي يَدُعُّ الْيَتِيمَ وَلَا يَحُضُّ عَلَىٰ طَعَامِ الْمِسْكِينِ فَوَيْلٌ لِلْمُصَلِّينَ الَّذِينَ هُمْ عَنْ صَلَاتِهِمْ سَاهُونَ الَّذِينَ هُمْ يُرَاءُونَ وَيَمْنَعُونَ الْمَاعُونَ
„Znaš li ti onoga koji poriče vjeru i Sudnji dan? To je onaj koji grubo odbija siroče i koji ne potiče da se nahrani siromah. Teško onda onima koji klanjaju, a prema svome namazu su nemarni, onima koji se samo pokazuju i koji uskraćuju čak i običnu pomoć.“
Posebno je značajna sama struktura sure. Kur'an počinje pitanjem o čovjeku koji poriče ed-din (الدين) – vjeru, Sudnji dan i konačnu odgovornost čovjeka pred Allahom. Mogli bismo očekivati da će nakon toga govoriti prvenstveno o njegovim riječima, uvjerenjima ili teološkoj pogrešci. Međutim, prvi znak njegova unutarnjeg problema Kur'an pronalazi u odnosu prema slabome:
فَذَٰلِكَ الَّذِي يَدُعُّ الْيَتِيمَ
„To je onaj koji grubo odbija siroče.“
Glagol يَدُعُّ ne označava samo uskraćivanje materijalne pomoći. U njemu je sadržano značenje grubog odgurivanja, odbijanja i postupanja bez samilosti. Problem, dakle, nije samo u tome što čovjek nešto nije dao, nego u stanju u kojem je postao toliko zatvoren u vlastiti život da ga nemoć drugoga više ne dotiče.
Odmah zatim Kur'an kaže:
وَلَا يَحُضُّ عَلَىٰ طَعَامِ الْمِسْكِينِ
„I ne potiče na hranjenje siromaha.“
Kur'an ne kaže samo da takav čovjek osobno ne hrani siromaha. On ni druge ne potiče da to čine. Ibn Ašur upravo u tome prepoznaje širinu kur'anske osude: društvena odgovornost ne završava privatnom dobrotom pojedinca. Vjernik treba doprinositi stvaranju ozračja u kojem se potreba drugoga primjećuje, u kojem se o njoj govori i u kojem postoji spremnost da se na nju odgovori.
A zatim sura prelazi na nešto što se na prvi pogled može učiniti potpuno drugom temom:
فَوَيْلٌ لِلْمُصَلِّينَ
„Teško onima koji klanjaju…“
Sura je govorila o siročetu i siromahu, a sada govori o namazu. Upravo je taj prijelaz jedna od njezinih najsnažnijih poruka. Kur'an povezuje dvije stvarnosti koje mi ponekad razdvajamo: ibadet i moralnu osjetljivost.
To, naravno, ne znači da se vrijednost namaza mjeri količinom nečijega humanitarnog djelovanja niti da se socijalnom aktivnošću može zamijeniti ibadet. Kur'an jedno ne suprotstavlja drugome. Naprotiv, upravo zato što je namaz jedan od središnjih ibadeta, očekuje se da njegovo djelovanje bude vidljivo u čovjekovu karakteru, odnosu prema ljudima i osjećaju odgovornosti za svijet oko sebe.
Zbog toga Kur'an ne kritizira namaz, nego određeni odnos prema namazu:
الَّذِينَ هُمْ عَنْ صَلَاتِهِمْ سَاهُونَ
„One koji su prema svome namazu nemarni.“
A zatim ih opisuje riječima:
الَّذِينَ هُمْ يُرَاءُونَ
„One koji se pokazuju.“
Problem je, dakle, u ibadetu koji je ostao na vanjskoj površini čovjekova života. Čovjek može naučiti njegovu formu, pokrete i riječi, a da još nije dopustio da ga namaz odgoji u poniznosti, iskrenosti i osjećaju odgovornosti prema drugima.
Zato sura završava gotovo iznenađujuće malim primjerom:
وَيَمْنَعُونَ الْمَاعُونَ
„I uskraćuju el-ma'un.“
Mufessiri su pod pojmom el-ma'un (الماعون) navodili različite oblike male, svakodnevne pomoći – stvari i usluge koje ljudi jedni drugima daju ili posuđuju bez velike štete za sebe. Kao da Kur'an na kraju sure upozorava da se problem čovjekova odnosa prema drugima ne prepoznaje samo u velikim moralnim pitanjima. On se vidi i u tome kakvi smo kada neko od nas zatraži nešto malo.
Zato ne moramo čekati susret s velikim siromaštvom ili velikom nesrećom da bismo pokazali društvenu dimenziju svoje vjere. Ona se ponekad pokazuje u tome jesmo li primijetili da neko već dugo ne dolazi među nas, da se neka porodica nalazi u poteškoći, da je neko bolestan, da starijem čovjeku treba prijevoz, da učeniku ili studentu treba podrška, da je neko ostao sam ili da čovjek pored nas prolazi kroz teško razdoblje o kojem možda uopće ne govori.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:
السَّاعِي عَلَى الْأَرْمَلَةِ وَالْمِسْكِينِ كَالْمُجَاهِدِ فِي سَبِيلِ اللَّهِ، أَوْ كَالْقَائِمِ لَا يَفْتُرُ، وَكَالصَّائِمِ لَا يُفْطِرُ
„Onaj koji se brine o udovici i siromahu poput je borca na Allahovu putu, ili poput onoga koji neprestano klanja noću i poput onoga koji neprestano posti.“
Hadis bilježe Buhari i Muslim.
Vrijedi primijetiti kako Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, društvenu brigu ponovno objašnjava jezikom ibadeta. Briga o čovjeku u potrebi nije nešto što stoji izvan vjerskog života kao dodatna društvena aktivnost za one koji imaju vremena. Ona može imati vrijednost trajnog namaza i posta.
U tome se nalazi važna ravnoteža islamskog razumijevanja vjere. Islam nas ne uči da umjesto namaza pomažemo ljudima, niti da se, pod izgovorom osobne pobožnosti, zatvorimo u vlastiti ibadet i prestanemo primjećivati ljude oko sebe. Od nas se traži da ibadet prema Allahu oblikuje naš odnos prema Njegovim stvorenjima.
Jedan od znakova vjerske zrelosti zato je upravo sposobnost da primijetimo.
Nekada čovjeku nije potrebno mnogo. Potrebno mu je da ga neko pita kako je. Da neko primijeti da se povukao. Da ga pozove. Da mu pomogne oko onoga što više ne može učiniti sam. Zajednica ne bi trebala uvijek čekati da čovjek dođe, iznese svoj problem i zamoli za pomoć; ona treba razvijati sposobnost da prepoznaje ljude i potrebe koje su joj povjerene.
To je posebno važno u vremenu u kojem možemo biti povezani s velikim brojem ljudi, a ipak ostati duboko neprimijećeni. Materijalna oskudica nije jedina ljudska potreba. Postoje bolest, usamljenost, starost, obiteljske teškoće, nesigurnost mladoga čovjeka, teret roditelja koji sam nosi veliki broj obaveza i čitav niz problema koji će ostati nevidljivi ako se jedni s drugima susrećemo samo površno.
Sura El-Ma'un zato nije samo poziv da budemo „dobri ljudi“. Ona postavlja mnogo ozbiljnije pitanje: kakva je vjera koja ne mijenja način na koji vidimo čovjeka pored sebe?
Namaz nas vraća Allahu, ali bi nas upravo zato trebao vratiti ljudima s više poniznosti, pažnje i odgovornosti. Post nas suočava s vlastitom slabošću kako bismo lakše razumjeli slabost drugoga. Zekat nas podsjeća da ono što posjedujemo nije samo naše pravo nego i emanet. Dova nas uči koliko smo sami potrebni Allahove pomoći, a čovjek koji je svjestan vlastite potrebe lakše razumije potrebu drugoga.
Zato vjera ne završava onda kada predamo selam na kraju namaza.
Upravo tada počinje provjera onoga što je namaz u nama izgradio.
