Izazovi i škola međureligijskog dijaloga u Osijeku
Međureligijski susret „Kako ljubiti Boga i čovjeka u suvremenom svijetu?“, održao se, i to poprilično uspješno Osijeku, u srijedu, 26. veljače 2026., u prostorijama Vikarijata Osijek.
Događaj su zajednički organizirali Ured za biblijski pastoral Đakovačko-osječke nadbiskupije i Institut za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“, s namjerom poticanja dijaloga i razumijevanja među pripadnicima različitih vjerskih zajednica. Sudjelovali su: rabin Luciana Moše Prelević iz Židovske općine Zagreb, paroh Aleksandar Đuranović iz Srpske pravoslavna crkve u Osijeku, imam Senad Hevešević glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Osijeku, Judita Paljević Kraljik s Evanđeoskog veleučilišta u Osijeku te vlč. Ivan Benaković s KBF-a u Đakovu. Moderator susreta bio je vlč. Davor Vuković.
I dok su sugovornici u svojim kratkim izlaganjima, svatko iz perspektive vlastite konfesije, kroz nekoliko minuta promišljali o tome kako danas živjeti zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, susret je u još većoj mjeri obilježila visoka razina pozornosti, sabranosti i međusobnoga poštovanja svih nazočnih. Uzevši u obzir da dvorana Vikarijata prima 400, i malo više osoba te da je bila popunjena otprilike do polovice, vidljiv je bio značajan interes za akademski i civilizirani dijalog. Pritom posebno, i iz iskustva sudjelovanja na ovakvom susretu ističem da je ovo doista bio primjer dijaloga koji pretpostavlja obostrano slušanje i nastojanje oko razumijevanja ili samo uvažavanja svih strana: kako među samim sugovornicima, tako i u odnosu prema publici kojoj je ovakvo izlaganje ponajprije i namijenjeno.
Ujedno, iz perspektive pisca ovih redaka – osobe koja svoju kršćansku (točnije katoličku) vjeru, nastoji živjeti konkretno i praktično – moram priznati da sam ovom susretu pristupio i s određenom istraživačkom znatiželjom. Zanimao me, naime, odgovor na pitanje radi li se možda o još jednom obliku stihijskoga sinkretizma koji nerijetko zna isplivati u suvremenim religijskim raspravama, sažetima u olako izgovorenoj tvrdnji: „Svi smo mi isti, svi vjerujemo u istoga Boga.“ Ipak, takav scenarij nije mi se činio vjerojatnim, ponajprije zbog javno prepoznatljivog i odgovornog djelovanja organizatora, osobito vlč. Ivana Benakovića i vlč. Davora Vukovića, koji se ističu ozbiljnim pastoralnim radom i brigom za povjerenu im zajednicu.
I doista, na ovome skupu nije se mogla uočiti nikakva težnja prema izjednačavanju konfesionalnih razlika, a još manje njihovu relativiziranju ili obezvrjeđivanju (ovdje prvenstveno mislim na govornike koji su izlaganjima pristupili krajnje ozbiljno, dostojanstveno i s velikim poštovanjem prema slušateljstvu). Moram spomenuti i to da susret nije imao obilježja nostalgičnog zazivanja nekih prošlih vremena, niti romantičnog prizivanja razdoblja koja su, premda su formalno nudila okvir zajedničkog života različitih zajednica, u stvarnosti često stvarala napetosti i nerazriješene prijepore. A dijelom su i takve povijesne okolnosti pridonijele složenosti odnosa koje i danas zahtijevaju oprezan, odgovoran i promišljen pristup – kako u međugraničnim odnosima, tako i unutar granica vlastite države, gdje različitosti nisu nestale.
Želim još nadodati kako je tijekom cijeloga susreta, gotovo neprimjetno, ali postojano, lebdio jedan dublji osjećaj zajedništva, proizašao iz osjećaja za transcendenciju, tj. temeljnoga principa koji, po svemu sudeći, identitetski povezuje sve zainteresirane za temu. Ovdje prvenstveno mislim na svijest i prihvaćanje činjenice da čovjekovo ishodište nije zatvoreno u obzorima isključivo zemaljskoga, nego da ga nešto nadilazi. A to se primarno manifestira kroz poštovanje i prihvaćanje tuđih različitosti, kroz što se ostvaruje civilizirani suživot i autentično življenje vlastite vjere.
Stoga se čini važnim naglasiti da su ovakvi skupovi prijeko potrebni. Prije, tj. stoljećima, pa i desetljećima unazad, zasigurno je bilo teže, jer su se razlike nerijetko promatrale kao prijetnja i napad na vlastiti identitet (a ovakav bi skup stoljećima unazad bio moguć jedino u strogo kontroliranim uvjetima, po mogućnosti bez publike). Danas, međutim, sve jasnije svjedočimo da su upravo te razlike izazov na odgovornije življenje i dublje, svjesnije poštivanje temeljnih načela vlastite vjere, a ne zaborav vlastitoga identiteta ili njegovo razvodnjavanje. Ovaj je skup, napose, uzor za promišljanje o daljnjoj izgradnji kulturnoga prostora u kojemu se mogu postavljati pitanja i čuti odgovori koje nemamo priliku čuti u „vlastitome dvorištu“. Istina je da će se uvijek naći oni koji će se na takve okolnosti nakostriješiti. Koji će u različitostima tražiti povod za sukob, izvore političke manipulacije ili će prokazivati kakav prikriveni interes geopolitičkih silnica „omražene“ im konfesije. Ipak, mišljenja sam da nikada u povijesti zapravo nismo ni pokušali iskreno živjeti polazeći od praktičnoga i dosljednoga življenja vlastite vjere te ne vidim uvjerljiv razlog zašto u ovom slučaju ne bismo barem malo pokušali riskirati u korist dijaloga te možda izazvali benefite kakve nismo ni slutili.
(preuzeto sa: www.narodno.hr)
